Gdje počinje ekologija?

Ekologija počinje odlukom o kupovini.

Teško mi je da gledam kako je kupovanje igračaka djeci postalo dio društvenog bontona: predmetom pokazujemo da smo ispunili očekivanje, a čim ga predamo, kao da za njega više nismo odgovorni. Ali jesmo. Setite se svih sitnica koje smo kupili i zapitajte se gdje su završile kada su prestale da blistaju u plastičnoj kutiji koja im je davala privid vrijednosti.

Zamolila sam porodicu da sinu ne kupuje nepotrebne predmete i, srećom, uglavnom su me poslušali. Ipak, čak se i ovdje, na najudaljenijem naseljenom ostrvu, borim s tim da Nikoli stižu plastične drangulije i prevelika količina igračaka. A onda po plaži sakupljamo iste takve drangulije koje plutaju morem i nasukavaju se na obalu. Znam da smo dio tog kruga i to me užasava.

Zar prilikom kupovine ne možemo da zamislimo isti predmet za dvije godine, odbačen i nepotreban, kako ugrožava životinje i raspada se u moru?

Ekologiju ne možemo da odvojimo od konzumerizma koji nam nudi površan osjećaj vrijednosti, a oduzima vrijeme, kreativnost i pažnju koje bismo mogli da uložimo u stvaranje, druženje i zajednička iskustva.

Plaža u uvali Salbunara prepuna je raznovrsnog otpada.

Da sve ipak okrenem u konstruktivnijem pravcu, rekla bih ovako:

Ekologija počinje raščišćavanjem vlastite namjere: zašto ovo kupujem?
Da bi se dijete igralo ili da bih ispunila očekivanje da se na rođendan dolazi s balonima i poklonom? Djetetu je više od predmeta potrebna osoba i odnos. Maštu i radoznalost može da probudi i igra grančicom, naročito ako je uz njega neko ko mu poklanja vrijeme, umjesto najnovije velike plastične igračke.
Djeca mogu odlično da razvijaju maštu kada imaju manje igračaka, više dodira s prirodom i ljude koji ih vole i igraju se s njima.
Ostaje onaj problem u nama: „Ne mogu da dođem praznih ruku” ili „To se od mene očekuje.”
Ponesite nešto korisno i potrošno, poput hrane, voća ili odjeće koja je zaista potrebna. Ili poklonite tri sata svog vremena i pažnje: originalan, ličan i neponovljiv poklon.

Ekologija počinje razumijevanjem da je jedan od glavnih izvora otpada potrošački način života koji nas uvjerava da nam je sve potrebno i da će svaka nova stvar poboljšati život.
Posljedice proizvodnje, transporta, prodaje i odlaganja lako se prebacuju s jednog učesnika na drugog. Proizvođač želi prodaju, kupac ispunjava društveno očekivanje, a primalac uz poklon dobija i odgovornost za predmet koji možda nije ni želeo. U tom lancu svi učestvujemo u trošenju resursa, zagađenju zraka i vode i narušavanju zemljišta i staništa. Vrijedi se zapitati da li je kratak trenutak kupovine zaista vrijedan te cene.

Potrebno je da podignemo glavu iz peska vlastitog mikrokosmosa, u kojem otpad trenutno ne vidimo, i pogledamo širu sliku stvarnosti u koju smo uronjeni.

Gdje počinje ekologija i naša lična odgovornost?
Počinje tako što prije svake kupovine osvijestimo namjeru i sjetimo se da svaki predmet ima život i poslije našeg korišćenja. Velika pacifička mrlja otpada prostire se na ogromnoj površini, a plastika se raspada u sve sitnije čestice umjesto da nestane. Otpad izvozimo, zakopavamo i spaljujemo, ali ga time ne uklanjamo iz zajedničkog sistema. Svemirski otpad je druga vrsta problema, ali i on pokazuje koliko lako za sobom ostavljamo materijal bez plana za kraj njegovog veka.
Koliko je to nezdravo.

Kupac bira i preuzima dio odgovornosti za ono što kupuje, kao i za razloge zbog kojih nabavlja više nego što mu je potrebno. Privlačna ambalaža obećava vrijednost i status, a kupovinom potvrđujemo čitav lanac proizvodnje. Rijetko vidimo uslove u kojima je predmet napravljen, na čijem radu počiva njegova niska cena i kuda odlazi kada izađe iz naših ruku. Na kraju završava u nekom dijelu prirode, jer drugog „izvan” nema.

Kupac ima moć jer bira kuda ide novac, a time utječe na razvoj proizvodnje, ekološke posljedice i društvene norme.

Odlomci iz knjige „A šta ćemo s otpadom”

S obale Biševa, na koju se svake godine nasukavaju gomile otpada, iskreno vas pozivam da kupujete manje predmeta. Pozajmite, popravite, napravite ručno, preispitajte vrijednosti i dođite s iskrenim osmijehom umjesto ruku punih plastike i ambalaže. Informišite se i budite dobar primjer. Ne govorimo samo o budućnosti potomaka; posljedice već živimo svi mi.
“Tri pravila za otpad: smanji, ponovo upotrijebi i recikliraj. Svaki korak znači manje otpada na kraju.

Poklon je radost darivanja, dijeljenja i zajedništva, a ne samo predmet.

Moj deda je u Maksimiru skupljao žireve, crtao im lica i ostavljao ih na neobičnim mjestima uz priču da to rade vjeverice. Mama je nosila pistaće na duže šetnje i pričala nam priče dok smo ih grickali; pistaći, priče i šuma zauvek su mi ostali povezani. Baka je sjedila s nama i na zabavan način nas učila matematici, s nevjerovatnim strpljenjem. Tata nam je dopuštao da tražimo blago po vrtu i izmišljamo neobične igre, iako je znao kako će se završiti. Važan je bio čin, a ne cilj.

Jesu li to zaista bila druga vremena, kada nije bilo druge nego da se igramo i stvaramo ličnu vrijednost uspomena?

Možemo li da njegujemo čovečnost dok živimo s modernom tehnologijom i obiljem potrošačkog društva? Na nama je da izaberemo.

Ideje za poklone:
– Izlet u prirodu na posebno mjesto, poput parka prirode ili nacionalnog parka.
– Vožnja žičarom do Sljemena i šetnja do radio-tornja.
– Novo iskustvo: jahanje, streličarstvo, odlazak u saunu ili na balet u HNK.
– Ukusan ručak u posebnom restoranu.
– Letovanje ili zimovanje.
– Nešto što možete sami da napravite i obogatite ličnim pečatom.
– Digitalni poklon, poput online edukacije ili treninga, na primjer mog programa online joge.
– Trening, edukacija ili radionica uživo.
– Domaći proizvodi lokalnih gazdinstava, poput meda, maslinovog ulja ili sira.
– Rad lokalnih umjetnika i zanatlija: torba, kapa ili odjeća osobe koja hekla ili šije.
– Dopišite svoju ideju…

Fotografija u zaglavlju: uvala Salbunara. Iz zraka se otpad ne vidi. Fotografisao Karlo Kovačec.
Inspiracija: „A šta ćemo s otpadom”, Džes Frenč