Drugo ili prvo stanje

PLUSIĆ MINUS

Bila sam trudna. Čim smo ugledali plus na testu, od radosti smo vest podijelili gotovo sa svima koje smo sreli ili čuli.

Mnogi su nas pitali: Znate li zašto se to nikome ne govori prije kraja prvog tromjesečja? Šta ćete ako se trudnoća ne nastavi? Odgovarali smo: onda ćemo im reći da se nije nastavila.
Da li se rana trudnoća skriva zbog straha od tuđeg mišljenja, da kasnije ne bismo morali svima da objašnjavamo i drugu stranu priče, ili zato što je gubitak trudnoće i dalje tabu?

Tako se i dogodilo: trudnoća se nije nastavila. Već na prvom pregledu u sedmoj sedmici ljekarka je bila zabrinuta jer se plod još nije video i u meni je probudila veliku sumnju. Dok smo čekali da vidimo kako će se trudnoća razvijati, još nekim ljudima potvrdili smo da sam trudna, iako nismo govorili da možda neću još dugo biti. Jedno je bilo podijeliti to s bliskim osobama koje su korak po korak bile uz mene, a drugo s poznanicima i posmatračima koji lako dodaju vlastito mišljenje.

Teška vest izgovorena s dobrom namjerom

Iako mi tada nije prijala ozbiljnost ljekarke kada je rekla da joj je sumnjivo što se u sedmoj sedmici još ne vidi plod, njena iskrenost i uzdržana reakcija pripremile su me i za tu mogućnost. Jedan dio mene znao je da trudnoća možda neće moći da se nastavi, a drugi se nadao da je još rano i da se zato ništa ne vidi.
Kada sam poslije desetak dana došla na sljedeći pregled, ljekarka je ponovo bila ozbiljna i poslala me u bolnicu na detaljniji ultrazvuk i drugo mišljenje. Tamo su me pregledali i predložili da sačekamo još sedmicu dana. Sve to vrijeme imala sam prilično izražene simptome trudnoće i blagu, sveopštu „pingvinastost”.

Dok sam se ljuljala između nade i otpuštanja, najzdravije što sam mogla bilo je da prihvatim neizvesnost prirode i ostanem zahvalna.

Šalila sam se da imam Šredingerovu trudnoću: istovremeno nosim mogućnost života i gubitka, a tek kada „otvorimo kutiju” znaćemo ishod.

Bliski ljudi s kojima sve dijelim znali su cijelu situaciju i veliku mogućnost da ishod ne bude onakav kakav želimo. Podsjećali su me da se ne vežem za jedan ishod i da je statistički rizik veći s mojih četrdeset godina. Poznanici su nas posmatrali izdaleka, nešto čuli i nešto naslućivali, a mi bismo im mahnuli i nastavili svojim putem.

Na posljednjem pregledu potvrđeno je da trudnoća ne može da se nastavi i da je potreban medicinski postupak. Ljekari su kao vjerovatan razlog naveli hromozomsku nepravilnost. Moje prve reakcije, razočaranje i tuga, ipak su bile prožete mirom. Bolničko osoblje bilo je veoma ljubazno i pažljivo, a zatim smo priješli na konkretne detalje postupka zbrinjavanja izgubljene trudnoće.

Dok sam izlazila iz bolnice, osjećala sam mir i razmišljala o tome koliko mi je ljekarka pomogla svojom ozbiljnošću, uzdržanošću i profesionalnošću.
Tada mi se njen stav nije dopao, a sada sam joj bila zahvalna: pripremila me je.

Um žudnje

Saznati da se željena trudnoća neće nastaviti osjetljivo je i bolno u bilo kojoj fazi. Trudnoća nosi neizvesnost i može da donese neočekivane promjene. Meni je pomoglo da u sebi ostavim mjesto za više mogućih ishoda. To nije bio pesimizam, već priznavanje prirodne činjenice da se ne razvija svaka trudnoća dalje. 

Mnoge trudnice susreću se s tom neizvesnošću, naročito kada znaju koliko su rani gubici česti.

U ovom procesu mnogo mi je značilo što se nisam potpuno vezala za misli „sve će biti u redu” i „to se meni neće dogoditi”, niti za maštanje da će Nikola dobiti brata i planove o tome kako ćemo sve organizirati. Nisam gasila nadu, ali sam pokušavala da ne hranim samo jedan zamišljeni ishod i da vjerujem procesu koji je veći od mene. Drugim riječima, nastojala sam da ne razvijam „um žudnje”.
Godinama u meditaciji vježbam da prepoznam žudnju i da joj ne povjerujem automatski. Sada sam vidjela kako mi je ta praksa pomogla da tešku informaciju primim s više stabilnosti. To ne znači da su panika, nevjerica ili duboka tuga pogrešne reakcije; svaka osoba i svaki gubitak su drugačiji.

Da sam sebe stalno uvjeravala da sve mora da ispadne onako kako želim i da nisam ostavila prostor za drugačiji ishod, moj lični doživljaj razočaranja vjerovatno bi bio još snažniji. 

Sam postupak bio je neprijatan. Ipak, u bolnici sam vidjela žene koje su prolazile kroz veoma ozbiljne probleme i osjetila zahvalnost što mogu brzo da se vratim kući mužu i sinu. To ni na koji način ne umanjuje tuđi ili vlastiti gubitak; bilo je to samo ono što sam tada osjećala.

SAŽALJENJE ILI SAOSJEĆANJE

Poslije postupka usledio je emotivan period uz naglu hormonsku promjenu. Trebalo mi je vrijeme da se povučem u svoj mir. Tada sam jasnije osjetila razliku između sažaljenja i istinskog saosjećanja. Neki komentari djelovali su kao posmatranje tuđe nesreće sa sigurne udaljenosti, umjesto kao pokušaj da se čuje šta mi je zaista potrebno.
Saosjećanje su pokazale bliske osobe kojima sam izabrala da kažem šta se dešava, koje su me saslušale bez nametanja i iskreno mi željele dobro.
Tek tada sam razumijela zašto mnogi kažu da o trudnoći ne govore dok ne postane „sigurnija”.

Kada se sve to odvija, pod utjecajem tuge, stresa i hormonskih promjena često nemamo snage da mirno propustimo neprimjerene komentare. Nemamo svoj uobičajeni štit.

Društvo ponekad gubitak trudnoće predstavlja kao lični neuspjeh žene, iako ona najčešće nije mogla ništa da učini drugačije. Iz takvog pogleda mogu da nastanu sram i krivica, koje zajedljivi komentari samo pojačavaju.

Pozivam vas da u sebi osvijestite razliku između sažaljenja i saosjećanja. Sažaljenje stvara distancu: „Ja sam iznad tvoje nesreće.” Saosjećanje kaže: „Oboje smo ljudi i tu sam uz tebe.” Od toga zavisi da li ćemo nekome zaista biti podrška ili ćemo savjetima i komentarima dodatno otežati situaciju. Najbolje je da pitamo šta osobi treba i poštujemo njen odgovor. Do tada možemo da ponudimo prisustvo, ljubav, dobru volju i toplu šolju čaja.

Mi smo svoju priču živjeli otvoreno. Kada bi me neko pitao šta ima, rekla bih istinu. Ovim tekstom kažem: evo, tako je bilo.
Kada svoj život živimo iskreno i bez srama, tračevima ne moramo da dajemo moć. Ako ih bude, oni više govore o osobi koja ih širi nego o nama.

Zaključak

Ovaj tekst je dnevnik jednog događaja i moj način da ga zaokružim. Ujedno je podrška ženama koje prolaze kroz gubitak trudnoće. Niste krive i najčešće niste mogle ništa da učinite drugačije. Svako ima pravo da govori ili ne govori o svojoj trudnoći i gubitku, onoliko koliko mu prija.

Kao učiteljica joge želim da završim mišlju da jogu i meditaciju ne praktikujemo da bismo dostigli „vječno zdravlje”. Praktikujemo da bismo se lakše susreli sa stvarnošću prirodnih zakona i prihvatili ono što ne možemo da promjenimo. Vježbamo da prepoznamo žudnju, osvijestimo namjere iz kojih djelujemo, biramo postupke kojima ne povrjeđujemo i rastemo u istinskom saosjećanju.
Meditacija nije bekstvo u obećanje sigurnosti i večne sreće daleko od straha od prolaznosti.

Kroz praksu učimo da ostanemo uz sve što prolaznost donosi i da, uprkos strahu, svoj život živimo iskreno i najbolje što sada umijemo.

Na kraju je novi početak. Ovo je još jedno iskustvo kojem ne moram da dam konačan epitet: došlo je, prošlo i može da ostane dio života, a ne cijela moja ličnost.

Fotografije: Ivi-S, Anspleš i naša privatna zbirka.