Intervju za portal Da sam ja neko

Razgovarala: Iva Matić

Draga Tena, kako si? Kako će izgledati tvoje ljeto 2023. godine, imaš li planove ili mu se prepuštaš?

Ćao, Iva! Ljeto nam se nekako prišunjalo. Stalno sam mislila „ma, kada jednom dođe”, a sada je već tu. S njim je stigao ceo paket: vrućina, kupanje, gužve, komarci i ljetna fjaka. Moj dragi i ja šalimo se da spavamo ljetni, a ne zimski san. Zbog vrućine smo malo sporiji, ali sve ide: uspijevamo da radimo oko kuće i vrta, obavljamo svoje poslove i budemo s malim. Ovo ljeto posebno je jer slavimo prvi rođendan našeg sina Nikole. Napravićemo druženje za nekoliko suseda i članova porodice, ovdje kod nas na Biševu.

Kada smo već kod ljeta, za koje možeš da kažeš da je bilo jedno od onih koja se zauvek pamte? Kako je izgledalo? Jesi li ljubiteljka ljeta?

Prošlo ljeto bilo je sasvim neobično i neopisivo, jer smo ga proveli u Zagrebu čekajući moj porođaj. Mali se rodio 27. jula, poslije čega smo još mjesec dana ostali u Zagrebu i na Vis stigli tek krajem augusta. 

Nemam onu romantičnu priču: „Postala sam mama i to me je promjenilo” ili „To je najlepše iskustvo mog života.”

Iskreno, sve je bilo veoma teško: snalaženje s malom bebom, bolno tijelo, ljetna vrućina i pustoš stvorili su posebnu atmosferu. Sjećam se kako bismo predveče, kada malo osvježi, otišli u Cinkuš na Gornjem gradu na hladno tamno pivo, za mene mineralnu, s našim malim crvićem starim sedmicu ili dvije. Svi su nam prilazili i divili se mališanu. Tako snažno iskustvo svakako se pamti, bez obzira na godišnje doba u kojem postaneš roditelj. Inače bolje funkcionišem na nižim temperaturama, ali trudim se da se prepustim svakom prirodnom ciklusu.

Ti i suprug uredili ste život na najudaljenijem naseljenom ostrvu, Biševu. Kako je živjeti na ostrvu i kako ste donijeli tu odluku? Koliko imate sugrađana, odnosno „suostrvljana”? Jeste li tamo cijele godine?

Nije postojala jedna jasna odluka da ćemo živjeti na malom ostrvu; u kontekstu svega što se događalo, došlo je prirodno. Tokom pandemije Stipe je bio ovdje, radio oko kuće i gradio suvozide za terase na kojima sada sadimo masline. Počeo je od kuće koju je naslijedio od dede, u stanju „zalij vodom iz kante”. Od te kućice napravio je životni prostor s pogodnostima kakve imamo u gradu. Sada imamo kupatilo, tekuću vodu, mašinu za veš, čak i mašinu za sudove. Voda je kišnica iz cisterne, pa je štedimo, a umjesto kanalizacije imamo septičku jamu. Želim da kažem da sam došla da živim u selu na prelijepom ostrvu, ali u potpuno funkcionalnoj kući, ne u oskudnim uslovima kakvi su ovdje vladali prije sedamdeset godina. Nije mi bilo teško da dođem, jer mi je oduvijek bilo bliže da živim u manjem mjestu i kući s vrtom nego u gradskom stanu. Da će to biti baš Biševo nikada ne bih pretpostavila, ali život piše priče.

Pogled na rt Gatulu

Zanimljivo mi je što sam neke navike, dok sam živjela u gradu, doživljavala kao „svoje loše navike”, a otkako živim ovdje više ih nema. To mi potvrđuje koliko na nas zajedno utječu biologija, psihologija i društveno okruženje, što opisuje biopsihosocijalni model. Svi imamo tjelesne navike, misli i emocije koje nas oblikuju, ali je jednako važno i to što smo dio cjeline. U Zagrebu je sve užurbano i ljudi su pod stresom. Kuda god kreneš, oko tebe jure automobili, svako brine o sebi i pokušava da riješi svoj problem. To je i u meni stvaralo nevidljiv sloj nervoze s kojim sam se poistovjetila i mislila da je taj nemir moja lična mana. Sada vidim da ga ovdje nema. Zato želim da ohrabrim ljude da se ne poistovjećuju s lošom slikom o sebi: nismo zatvoren sistem odvojen od sredine i vanjskih utjecaja.

Okruženje i ljudi oko nas odražavaju se u nama. Mnogo toga što osjetimo i pomislimo povezano je s društvenim prostorom koji svi zajedno stvaramo. 

Ovdje, na primjer, primjećujem neke druge oblike društvenog ponašanja koji mogu da povrede, a izrastaju iz zajedničkih rana i stvaraju određene obrasce. Lakše ih vidim i lakše ne reagujem na njih jer nisam odrasla u tom načinu života. Ni to nije lično: to su generacijski nasleđeni sistemi koji mogu da počnu da se mijenjaju tek kada ih osvijestimo i zamijenimo boljim modelima.

Mi smo poput riba u moru; tek kada pogledamo spolja, možemo da vidimo more i kažemo: ovo nisam samo ja.

Neću te pitati kako izgleda tvoj uobičajeni dan na Biševu, jer sumnjam da je ijedan uobičajen. Ali koji su tvoji dnevni rituali? U čemu najviše uživaš živeći na ostrvu?

Dobro kažeš, nema uobičajenog dana, najviše zbog Nikole, koji je svakog dana drugačiji. Nevjerovatno je posmatrati ga i diviti se razvoju ljudskog bića. Naravno, radim jogu, vodim online jogu i ljetne časove na plaži, montiram snimke, pišem i pratim jedan kratak online kurs. Skuham, operem, pospremim, pet puta promjenim pelene i već je oko 19 časova, vrijeme da idemo na plažu. Tako dani brzo prolaze. U drugim godišnjim dobima više šetamo po ostrvu; sada je sunce prejako.

Obožavam ove šumije i prizore, pogled u beskraj i morski horizont, vetar u krošnjama i dubinu tišine kada priroda utihne… 

Kao devojka iz grada, ne mogu da se nagledam ove prirode i jedinstvenosti svakog zalaska sunca, iako su mi sada gotovo svakodnevni. I dalje sam zahvalna i život ovdje ne uzimam zdravo za gotovo. Želim da i drugima otvorim vrata da dođu, zato organizujem joga povlačenja i pozivam svakoga ko želi da vježba jogu da dođe i popije svoj gutljaj dubokog mira. 

Kako je odgajati dijete tamo, uživa li i mali Nikola? Nedostaje li ti ponekad život u gradu?

Nisam se plašila da dođem ovdje s malom bebom. Od početka je gotovo stalno napolju, a čim je mogao samostalno da sjedi, počeo je da se igra u vrtu, istražuje, valja po blatu i gura puževe u usta, u čemu ga naravno sprječavamo. Stipe kaže da „idemo za njim i presađujemo”, jer mali sve raskopava. Mislim da mu je ovdje divno, najviše zato što Stipe i ja nismo u stalnom stresu i žurbi. Ne moramo nikud da idemo niti hitno nešto da obavimo; tu smo oko kuće i u sve uključujemo Nikolu. Po potrebi odemo u Komižu, Split ili Zagreb, što je dobro jer doživi druge ljude, gužvu, boje i zvukove kojih na ostrvu nema. Meni za sada ništa iz velikog grada ne nedostaje. Kada stignemo u Zagreb, vidimo se s prijateljima, kupimo šta nam treba, prošetamo i vratimo se u prirodu. Vjerovatno se ne bismo mnogo češće družili ni da živimo u gradu, jer svi imaju svoje obaveze i za svaki dogovor treba vremena. 

Nikola se igra u vrtu.

Kako je tekao tvoj životni put i šta te je dovelo do podučavanja joge?

Joga je prirodno ušla u moj život i probudila radoznalost prema govoru tijela. Osjećanja, granice tijela, energija, izražavanje i propuštanje emocija kroz tijelo: čitav unutrašnji svijet otvorio mi se redovnom praksom. Za mene nije bilo izbora; sve više sam se obrazovala i sve više radila u oblasti joge. I danas me tijelo sve više zanima i fascinira kao polje svijesti kroz koje doživljavamo sve što poznajemo.

Na vlastitom primjeru osjetila sam koliko su misli i emocije povezane s tjelesnim senzacijama i kako na njih reagujemo.

Emocije se u tijelu pokazuju kao energija*, odnosno kao reakcija organizma na okolinu u skladu s prethodnim iskustvima. Taj uvid pomaže mi da vidim kako ono što trenutno osjećam nije cijelo moje „ja”, već prolazna tjelesna i psihička reakcija. Moju ličnu priču oblikuju iskustva, traume i uvjerenja, a tu ponekad možemo da napravimo promjenu: da ne povjerujemo svakoj štetnoj misli i dozvolimo reakciji da prođe. Promjena se često lakše pokreće kada uključimo i tijelo; samo razmišljanje nije uvijek dovoljno. U jogi su dah i pokret s punom pažnjom most između razuma i tijela. Poslije prakse obično se osjećamo bolje: tijelo se razgibalo i isteglo, napetost je popustila, dah se produbio i cirkulacija pokrenula. Kada nam je prijatnije u tijelu, lakše osjećamo i zadovoljstvo.
S vremenom nam postaje lakše da promjenimo svoje stanje jer znamo kako sebi da pomognemo, a mnogi potrebni alati već su u nama. 

* Energija ovdje znači hemijske i hormonske reakcije, nervne impulse i mišićni rad, a ne nešto mistično.

Mama radi jogu, a Nikola sve ostalo.

Ako nekoga zanima, na koji način volonteri mogu privremeno da vam se pridruže u životu na ostrvu? Gdje vam je potreban dodatni par ruku?

Dobro pitanje. Po potrebi tražimo osobu za određen zadatak. Nedavno smo objavili poziv za fanzin i tražili nekoga ko bi voleo da piše i radi na malom biševskom magazinu. Željeli bismo da napravimo i ilustrovani vodič kroz ostrvo, za šta će nam trebati ilustrator ili ilustratorka, dizajner i putopisac. Pozvali smo prijatelja arhitektu da nas posavjetuje kako da uredimo dio kuće. Potrebna je i fizička pomoć za nošenje kamena za suvozide, premještanje buradi ili gradnju.
Glavno pravilo je da svako ko dolazi na neki način doprinese. Volonterski program ostavljamo za ostatak godine, jer je ljeti prevruće i za koncentraciju i za teži fizički rad.

Umjetnost, joga, zaštita prirode, priprema zdravih i cjelovitih obroka, organiziranje povlačenja… Tena, živiš moj san. Jesi li u pubertetu ikada zamišljala takav život?

Heh, hvala. Znaš da jesam, ali nisam za njim žudjela. Uvijek sam znala da je svakodnevni život ključ i da negdje tamo ne postoji savršenstvo koje će početi kada konačno riješim ovaj ili onaj problem.

Tek kada zaista prihvatimo da smo potpuno ovdje, sa sto odsto srca i ljubavi prema onome što je sada prisutno, možemo da budemo sretni. Tako i dalje nastojim da živim.

Za to nam nisu potrebni pusto ostrvo i savršeni uslovi, detoks, joga ili nešto drugo za šta umišljamo da će nas „spasiti”. To je odluka da budem tu, prihvatim i volim stvarnost takvu kakva jeste, inače nikada neću stići u sadašnjost. Postoji metafora da je zatvor svako emocionalno ili stvarno mjesto na kojem ne želimo da budemo. Sami ga stvaramo svaki put kada odbijamo trenutak u kojem jesmo. Počnimo tako što nećemo automatski povjerovati misli da je negdje drugde bolje i da bismo tamo konačno bili sretni. Pokušajmo da se opustimo uz ono što je tu: ove probleme, ljude i osjećanja. Zatim učinimo ono što možemo, budemo društveno aktivni i djelujemo, ali iz prihvatanja stvarnosti, a ne samo iz odbojnosti prema njoj.

Možeš li da podijeliš s nama ideju za ljetni doručak, ručak i večeru? Šta sve raste u tvom vrtu?

Priroda je savršena, samo treba da je pratimo. Sada nam daje povrće koje osvježava: krastavce, tikvice i paradajz. To veoma prija tokom ljeta. Bogate salate mogu da budu doručak, ručak ili večera. „Bogate” znači da im dodam mahunarke i ukusan preliv, poslužim ih s humusom ili uz pljeskavice od slanutka ili leće. Ponekad dodamo malo sira ili jaja. Ljeti manje kuhamo čorbe i manje pržimo i pečemo. Voće također prija; meni najviše odgovara kao poseban obrok. Nedavno smo imali višnje, šljive i tri male jabuke, a svakog dana posmatram smokve koje će za koju sedmicu biti zrele. Jedva čekam Nikolin prvi susret sa sočnom smokvom.

Pročitala sam da si prije skoro dvadeset godina provela nekoliko mjeseci u budističkom meditacijskom centru na Šri Lanki. Kakvo je to iskustvo bilo?

Bilo je to ključno i preobražavajuće iskustvo koje je usmjerilo moj život. Stigla sam kao prazan i bezosjećajan papir, a otišla nadahnuta. Mnogo sam naučila upravo zato što sam bila ranjiva. Dvije godine prije tog putovanja iznenada sam izgubila majku i još sam bila u šoku. Radoznalo i otvoreno željela sam da naučim i osjetim šta podučavaju ljudi koji su djelovali bezbrižno i u čijem prisustvu nisam bila osuđivana, već potpuno prihvaćena, bez obzira na kamen koji sam nosila na srcu. Prirodno su se nizali znanje o Budinom učenju, iskustva, slike i prijateljstva koja sam tamo stekla.

Zbog tog putovanja i danas nastojim da živim budističku filozofiju. Duboko vjerujem da od bola i bolnih iskustava ne možemo uvijek da pobjegnemo, ali da možemo da pronađemo mir s njima.

Šta bi savjetovala nekome ko želi da živi svoj san, ali okolini taj san djeluje neobično? Jesi li i ti bila u takvoj situaciji?

Da, i sada sam u toj situaciji.
Lokalni ljudi ovdje ne razumiju potrebu za jogom i meditacijom. To im je nepoznato i ponekad me gledaju s podsmehom.
Pitanje je odlično jer me ponovo vraća na biopsihosocijalni model. Kada se tako osjećamo, dešava se nešto što nije samo lično: javlja se potreba da se prilagodimo okolini kako bismo bili prihvaćeni, čak i po cenu vlastite autonomije. Niste sami ako to osjećate. Gabor Mate često govori o tome kako žrtvujemo autentičnost zbog straha od tuđeg mišljenja i kritike. Potrebno je da čuvamo svoju istinu i način izražavanja bez obzira na tuđe mišljenje. Dobronamjernu kritiku ćemo saslušati, ali ako ne povrjeđujemo sebe ni druge, imamo razlog da se nečemu posvetimo potpuno, ponosno i odlučno. Istomišljenici uvijek postoje. Ako nisu u našoj neposrednoj blizini, danas ih možemo pronaći i preko interneta, koji otvara prostor za veze i podršku. Ponekad je dovoljno da znamo da i drugi žive vrijednosti koje su nam važne. Kako glasi poznata misao: „Budi svoj; svi ostali su već zauzeti.” – Oskar Vajld.

Da sam ja Neko…
(Pitanje koje svim sagovornicima postavljam na kraju: kako bi izgledao svijet koji stvara Tena, čega bi bilo više, a čega manje?)

Neko s velikim „N” ko može da utječe na promjenu u svijetu?
Potrudila bih se da osnovne škole uvedu obrazovanje o samospoznaji kroz model koji odgovara tom društvu, na primjer meditaciju i psihologiju. Željela bih i da svi koji se bave odgojem djece i mladih rade na sebi, jer ne podučavaju samo geografiju i matematiku, već svojim primjerom pokazuju kako se odnosimo prema drugima i rješavamo probleme. Mladi te obrasce kasnije ponavljaju. Mislim da je to mali korak koji bi mogao da donese veliku promjenu: da odgajatelji i obrazovne ustanove djeci budu utočište razumijevanja i podrške, a ne mjesta iz kojih bježe i protiv kojih se bore.

Učenje, obrazovanje i nauku treba podsticati među mladima i učiniti ih radošću, tako da svaki radoznali par očiju zavoli učenje i razvija se u pravcu koji ga zanima.

Svi prirodno težimo znanju i volimo da budemo uspješni, sposobni i produktivni. To treba negovati kod mladih.  

Hvala na pitanjima. Nadam se da sam prenijela sliku i osjećanje života na Biševu.

Tena, Stipe i Nikola

Intervju je objavljen na veb-stranici Da sam ja neko točka kom