Buđenjem proljeća trava postaje zelenija i gušća, cvjetići niču na sve strane i pozivaju zujavce. U vrhuncu bogate džungle u vrtu najednom iz najgušće trave izvire pikavi zeleni pupoljci. Svaki se dan iz njih rađa novi cvijet Maka. On pridonosi livadnom prizoru svojom očaravajućom pojavom, žarkom bojom i grandioznošću latica. Zasjenjuje teksture i nijanse svih ostalih cvjetova i travki na livadi. Već od samih pupoljaka Mak se proteže i strši, odmah dominira i diktira vizuru cijele scene.
Ulovila sam jedan pupoljak u trenutku kada kroz njega probijaju latice, ta prirodna borba onoga što se mora izraziti i onoga što treba proći uvijek mi je fascinantna. Puno se snage generira u onome što raste, tako da može probiti strukturu onoga što prerasta. Tada ono što je prerašteno pušta da biva probijeno, predaje se. Sve ima svoju svrhu, funkciju i vrijeme trajanja, zajedno surađuje u toku prolaznosti.
Latice se rađaju zgužvane, no vrlo se brzo potrude rasprostraniti i pokazati puninu glatke svilenkaste površine kojom mame i krase, vabe i zanose.
Jednom kada se otvori, cvijet je prisutan samo dan ili dva. Nakon toga mu se dijelovi rasipaju, razlete i nestanu. Biljka ide u drugu fazu – razvoj sjemena Maka.
Kada se pojavi njegovo veličanstvo Mak, samo se u njega zabada pogled i baš ti dođe da ga dotakneš, da prstima prođeš po tim posebnim laticama i time odaš posvetu njegovoj svečanosti.
