Ovaj post oda je Artičoki, kraljici preobrazbe i čudnovatosti.
Grm artičoka raste zimi, u ožujku se pojave prvi pupovi, koji u travnju/svibnju dosegnu veličinu koja se cilja za berbu. Tada su srca artičoka mekana, slatka i ukusna. Ta je faza u razvoju cvijeta artičoke još uvijek stadij pupoljka. Ako samo malo prerastu postaju tvrdi, vlaknasti, pikavi i suhi. Par cvjetova nam je promaklo ove godine pa smo ih pustili da procvjetaju. Nakon svega što prođemo s Artičokom, od zelenog raskošnog grma u rano proljeće preko pupoljaka kojima se častimo u mnogim divnim receptima, cvijet u punom cvatu je ipak nešto čarobno.
Opet moram pričati o boji koju ne mogu prenijeti fotoaparatom. Opet ne mogu dočarati nijansu, ton i igru ove ljubičaste. Kada vidim ovaj cvijet iz daljine on me vuče k sebi kao da ima neku posebnu moć, ima nešto posebno čega u prirodi nema. Jednu neviđenu boju i teksturu.
Taj ton ljubičaste je kao iz priče o čarobnjaku, druidu, o čaroliji koja se širi iz njegovog dimnjaka. Kao što opisuju boju i iluminaciju sedme čakre. “U taoizmu, ljubičasta se povezuje s duhovnom moći, a koristi se u liječenju, za povezivanje s duhovnim carstvom. “Ljubičasti plamen”, visokofrekventna duhovna energija…”
Baš je tako kada vidim ovog divnog diva iz potpuno suhe baze kako sjaji. A nisam ni jedina koja pada na njegov magnetizam, u cvijetu je gužva različitih zujalica.
