Odgovorni turizam

Sve kreće iz namjere

Kako se osjećaš kad čuješ ove pojmove: masovni turizam, neispravna gradnja, betonizacija, komercijalizacija resursa, uništavanje prirode, gužve na moru…? Pojmovi koje veže jedan glavni nazivnik – zarada u sezoni.

Turizam može biti izraz pohlepe i lijenosti ljudske prirode, zavodi nas rješenjima s brzinskim, instantnim ciljevima za koje se samo privremeno trebamo potruditi, a za čije posljednice nismo dužni preuzeti odgovornost. Masovni konzumerist turist odgovor je na namjere masovne zarade velikih investitora čiji su ulozi većinom strani i koje nije briga za našu ekonomiju i probleme koji nam ostaju nakon sezone. Pohlepa za zaradom zasljepljuje čovjeka i čini da si lako opravda graditi ono što i gdje ne bi smio. Bez razmišljanja će narušiti odnose koje ima sa sugrađanima samo da dosegne svoj cilj – još jedan kat za iznajmljivanje. Pohlepa izvire na površinu čim se za nju ukaže prilika. Prilika se ukazala, obala nam je najljepša (za sada) idemo graditi da drugi mogu konzumirati na štetu resursa prirode i društva.
Jesi li ikada bila/o na Španjolskoj obali? To je pravi primjer prodane duše, niti priroda, niti tradicija samo hoteli, vidi se da im je namjera zarada.

Postoji li dobra mjera i pravi način za održavati turizam dugoročno održivim, za zaradom koja je raspoređena tako da se s njom zbrine kraj jednako kao što se brinulo i za početak?*

* So give as much care to the end as to the beginning – citat iz 64 poglavlja Lao Tzuovog Tao Te Ching-a.

Postoji li način da uz namjeru da zaradimo u sezoni, osvijestimo cjelokupnu sliku, širu perspektivu? Da znamo koji je naš utjecaj na odnose o kojima ovisimo, onaj s prirodom i onaj s društvom? Možemo li unutar sustava, kaotičnog kakav je, poticati vrijednosti koje nas neće otuđiti od nas samih?
Problem betonskih divova, kako ih zovu, humoristično je ilustrirao Valentino Bošković u svojoj pjesmi Kruzer u postira.

Ivica i apartmani

Ivica, koji živi u gradiću uz more, shvatio da mu je najlakši i daleko najunosniji način za doći do novaca iznajmljivanje apartmana. On i njegova obitelj mogu cijelu godinu mirno živjeti od dva apartmana koja će iznajmljivati tri mjeseca. Ivica je uložio svoju ušteđevinu da digne kat kuće i napravi apartmane (upitno je li ostao u gabaritima prostornog plana njegovog grada). I isplatilo se, Ivica iznajmljuje apartmane, žena i djeca čiste i imaju dovoljno novaca za miran život i sve svoje potrebe, čak i za ulaganje u daljnje opremanje i gradnju.

Tko ne bi bio Ivica kada bi imao takvu priliku?

Tim pristupom se svi u malom gradiću uz more kreću baviti turizmom, da na jednostavan način dođu do velike zarade. Gradić postaje grad duhova i apartmanskih kockica čim u njemačkoj i češkoj počnu škole. Postaje predodređen turizmu i potrebama stranaca, a ne onih koji u njemu žive i čije vrijednosti su zapravo bitne za zajednicu. Gradske općine to podupiru, jer ako je pojedinac bogat i oni su, ionako grad, općina i županija zarađuju na porezu kojeg Ivica plaća. Naša cijela država hrani se od turizma.

Možeš se odmah prestati zgražati nad betonizacijom i apartmanizacijom jer i tvoj životni standard diže Ivica iz malog gradića uz more.

Pitanje zašto se resursi zarađeni od turizma ne ulažu u proizvodnju unutar države da se potiču domaći proizvođači i industrija zašto se ne ulaže u kulturu i znanost pa da si svi međusobno ne dižemo životni standard je pitanje za neku drugu raspravu. Kao i pitanje koliko tko poreza plaća na svoju turističku zaradu i kuda (kome) taj novac ide. Odgovori na ta pitanja trebali bi biti u ugovorima za bilo kakve turističke investicije, od najmanjih do najvećih. Zna se što ti je namjera – brza i jednostavna zarada, s time ti je i dužnost preuzimanje odgovornosti za sociologiju i ekologiju, porez koji plaćaš ulagat će se upravo u te sektore lokalne zajednice.

Turizam koji ima osobnost

Debrah i Jonnathan koji su došli na odmor u mali grad znatiželjne su osobe, mentalnu hranu dobivaju kulturom, a duhovnu prirodom koju pronalaze tu kod nas. Žele znati više o ovom gradiću, čak imaju i Lonely Planet Croatia guide u džepu. Možda ne bi “samo konzumirali” ako bi im bilo ponuđeno da istraže, saznaju, da se povežu, da čuju koje izazove ima Ivica i kako živi tokom godine. Ivica pritom može saznati njihove životne priče pa mu oni neće biti više samo broj na papiru.
Vjerojatno Ivica i ima relativno pristan odnos sa deset gostiju koji mu se vraćaju svake godine. Sigurno više od onih koji konzumiraju megalomanske hotele i nemaju se s kime i čime povezati. Turisti često nisu svjesni što se događa iza kulisa ulickanog hotela. Koliko se hrane baca, koliko se smeća proizvodi i ostavlja nesortiranog u zajednici u kojoj se hotel nalazi, na nekom malom otoku koji ostaje prezatrpan smećem nakon sezonskih konzumacija (gdje smeće gori i ispušta otrovne plinove onima koji uz njega žive, naravno ne onima koji su prošli ljetos. Tako je bilo na Visu ove godine). Koliko se članova posluge hotela izrabljuje, koliko se siromaštva skriva od očiju bogatih. Kada bi turist vidio tu namjerno skrivenu ali istinitu sliku stvari sigurno ne bi mogao bezbrižno uživati na plaži.
Turist ne pita, nije na njemu da brine, on je platio da se dođe odmoriti. Sistem prividno funkcionira ali negdje se, na nečemu mora prelomiti.

Stvaramo li mi te “bezglave, masovne konzumeriste” s onime što im nudimo ili oni čine nas pohlepnim iznajmljivačima i ugostiteljima jer ne cijene mjesto u koje su došli te se nemaju s čime povezati?

Mi kao država i pojedini domaćini trebamo preuzeti odgovornost da prekinemo taj začarani krug jer primamo turista u goste i možemo reći: ovako se ne možeš ponašati – došao si u moj dom, na moja pravila. Novac ne može kupiti vrijednost koju za nas imaju domovina, zemlja i priroda koje nas hrane. Ne može biti opravdanje za konzumiranjem našeg doma i vrijednosti koje, samo za nas, nemaju cijenu i nisu na prodaju (ne bi trebale biti).

Osviješteni turizam

Ekologija je pitanje poštovanja i preuzimanja odgovornosti. Odgovorni smo za predmet koji kupujemo i za njegovu ambalažu. Ako ne možemo bolje, barem to dvoje trebamo zbrinuti kako treba kada više ne koristimo. S tom se temom bavim se na blogu: Gdje počinje ekologija?
Turisti možda ne bi tako olako bacali smeće u more i okoliš ako bi imali osjećaj da nisu tu samo u prolazu, da pripadaju i da će i njima naškoditi smeće bačeno u Jadran. Možda bi imali odnos s mjestom u kojeg su došli, kao da je njihov dom te bi osviješteno održavali higijenu okoliša i odnosa. Kritiku nautičkom turizmu pročitajte na: More rodilo kore.

Prefiks Mindful može se dodati ispred svega pa tako i turizma. Pojam “Mindful tourism” koristi se za objasniti upravo ove aspekte o kojima pišem. Kao domaćini trebamo ih promovirati, čak i nametati svojim turistima.

Ideja ovog teksta je pozvati sve koji očekuju zaradu od turizma da prepoznaju kako je očekivanje te zarade jedna strana novčića (ono što će za mene biti dobro), a na drugoj je njihova dužnost da ulože materijalna i ne materijalna sredstva kako bi nakon njihovog posla zajednica i okoliš bili bogatiji (kako može drugima biti bolje jer sam ja tu). Zato je ovaj tekst sastavljen od mnogih postavljenih pitanja.

Ovo je naravno i poziv za mjesne jedinice koje pravilima pojedince na to trebaju usmjeravati. Te veće državne institucije koje mogu formirati poreze kojima se tok turističko – sezonske zarade i bivanja usmjerava pozitivno, natrag k nama.

Moja obitelj i ja sada živimo u top turističkoj zoni ali se ne bavimo turizmom, živimo svoj život uz turizam i suprotno, u potpunom odsustvu istoga, kada zimi ovdje hrle samo morske struje. Odali smo svoju privrženost ovom mjestu kakvo je, a ne samo onda kad je “financijski plodonosno”. Tu gdje turizam još nije metastazirao, prepoznajem mnogo pozitivnih primjera jedinaca koji njeguju i ne izrabljuju. Trude si i vrijedno rade. Počiste, pospreme i oplemene. Prepoznajem inicijative stanovnika da se povežu i da zajedno rastu i zimi kad sve “pusto”. Neka njegujemo te kvalitete.

Kao što vidite stavila sam afirmativne slike, ono lijepo i vrijedno, da se prisjetimo da to želimo očuvati, da ostanemo u emociji divote i dragosti za to što imamo umjesto da se zgražamo nad onime što smo već izgubili.

Može li se što?

– Ionako sve kreće od namjere, no postoji i grana turizma kojem namjera nije zarada, a to je zdravstveni ili edukativni turizam koji su orijentiran na dobrobit onoga tko je u potražnji.
– Gradske vlasti se mogu potruditi da ljudi koji se primarno bave turizmom, izvan sezone imaju i druge životne vrijednosti koje ih ispunjavaju. Na primjer ponuditi radionice i druženje u kojima se oživljavaju tradicijski zanati (na primjer izrada čipke, popravljanje i izrada brodova i suhozida). Nekoliko pozitivnih primjera i inicijativa vidjela sam nedavno u Komiži.
– Otvoriti opcije za zanimanja kojima se ljudi mogu baviti cijele godine neovisno o turizmu. Biolozi, arheolozi i geolozi imali bi pune ruke posla na Visu.
– Potaknuti lokalce da turistima nude iskustva (experience tourism), a ne samo proizvode i usluge, na primjer “radionica popravljanja starog drvenog broda” ili “čišćenje plaža” time turist može ući dublje u prave vrijednosti lokalne zajednice, a uz put i pomoći umjesto da odmogne.
– Lokalna zajednica može poticati zbivanja i institucije koja grade smjer kulture življenja i naglašavati vrijednosti koje se ne komercijaliziraju za zaradu. Gradovi mogu doslovno oglašavati (na reklamama i s prospektima) u te vrijednsoti i u njih ulagati. U Hektoroviću (trajekt) se na ekranu vrte reklame za pizzerije i turističke agencije, zašto se ne bi vrtjeli filozofija i poziv na odgovorni turizam koje zastupa otok Visa, da već dok prema njemu putuješ možeš dobiti osjećaj vrijednosti kojoj stižeš.

S dalekih obala našeg modrog Jadrana vjerujem u odgovorni i održivi turizam i nadam se da o ovim teškim temama možemo razgovarati i tražiti riješenja, za dugoročnu dobrobit svih.