Žao mi je što u ovom dnevniku, među pričama o divnoj flori, fauni i prirodnim ljepotama, moram objaviti tekst o smeću. Ali moram. Nije mi žao što ću ga objaviti — inače ne bih — nego što smo kao civilizacija došli dovde i još uspijevamo zatvarati oči pred problemom. Zato što jesmo, i zato što se istina o smeću koje pluta svjetskim morima na ovim obalama vidi bolno jasno, ovoj priči je mjesto u Biševskom dnevniku. Znate da o tome ne mogu šutjeti i da sam već pisala: GDJE EKOLOGIJA POČINJE? i ODGOVORNI TURIZAM.
Ovu objavu zovem „Izložba savremene umjetnosti”jer to zaista jeste, i to iz više razloga. Dođemo na izložbu — plažu — i posmatramo kako su se boje, oblici i teksture smeća spontano rasporedili, organski se premještajući u saradnji s prirodnim tokovima. To je umjetničko djelo koje predstavlja stanje naše kulture, konzumerizma, u dodiru s prirodom koja ništa ne krije.
Izložba pokazuje pravo lice industrijskog napretka i bol odbačenosti svakog predmeta nakon „pet minuta” korištenja. Predmeti pokazuju svoju presudu: sile koje na njih djeluju i deformišu ih, smještajući ih u sljedećih hiljadu godina razgradnje koje ih tek čekaju.
To je slika odnosa, matematika pitanja koliko je nešto bilo korišteno, a koliko će još postojati; koliku je vrijednost potrošač dobio, a koliko negativne vrijednosti ostaje prirodi i, naravno, nama.
Izložba pokazuje i kako se drevno naslijeđe — „Mediteran kakav je nekad bio” — koprca u remek-djelu ljudske modernizacije. Taj sudar svjetova nećete vidjeti u zagrebačkoj Ilici ili na glavnom trgu. Naravno da nećete: smeće se odatle rigorozno uklanja. Ne bi bilo prikladno da odbačene boce zatrpaju gospodina Bana Jelačića, zar ne?
Svake zime more donese smeće koje gradske službe u proljeće očiste, da turisti i kupači ne moraju gledati to ruglo. Ko bi se kupao među bocama, starim cipelama, pocijepanim vrećama, komadima stiropora i svim ostalim nasukanim gadostima?
Bolje da turisti ne vide cijelu sliku i ne razmišljaju o svjetskim problemima. Neka dođu, uživaju, troše i naprave još više smeća. Njihov odnos prema prirodi i ekologiji u ulozi turiste i sam je potrošački: sve nepotrebno ostave za sobom i nije ih briga šta slijedi.
Mi koji živimo na ovim obalama i gledamo kako se smeće gomila ne možemo sebi pomoći, pa čistimo. Ne zato što smo posebno dobri, obzirni ljudi koji sami ne stvaraju otpad, nego zato što to jednostavno ne možemo podnijeti. More će sve vratiti u sebe i nastaviti valjati, drobeći na sve sitnije dijelove, gušeći morske životinje, mijenjajući hemiju mora, podvodni biljni svijet i cijelu klimu.
Kada čistimo plaže, možemo osjetiti da smo pomogli za 0,000000001 posto, pa pogledati na drugu stranu, dok još postoji neko nezagađeno mjesto za gledanje.
Ukratko, tu smo: možemo čistiti i reciklirati, ali dok ne prestanemo proizvoditi novi otpad i nepotrebnu ambalažu, dok svi konačno ne preuzmemo odgovornost za ono što radimo, ova izložba će ostati stalna postavka.
Foto: plaža Salbunara, ostrvo Biševo, februar 2026.
