Šetamo stazom uz more. Proljeće je i posvuda kraj puta cvjetaju sitni, slatki cvjetovi. Gledam cijelu sliku proljetnog života uz obalu: svježinu dana, miris trave, cvijeća i mora, bogatstvo boja. Sve je tako opuštajuće i cjelovito. Meni je taj prizor poznat i, naravno, uživam u njemu. A onda je Nikola stao, ubrao mi jedan cvijet i rekao: „Mama, ovo je za tebe.”
Tek kada mi ga je dao, počela sam mu se diviti zasebno. Ta boja, nijanse, detalji… Običan cvijet pored kojeg prolazimo svakog proljeća odjednom je ušao u svjetlo pažnje i u njemu pokazao svoju neobičnost. Vidi li se na fotografiji prijelaz od svjetlije do tamnije ljubičaste? Oblik svake latice koja, poput raskošne haljine, završava čipkom? Svaka će se redom otvoriti i promjenom boje i oblika odrediti izgled i ulogu cijelog cvijeta.
Zašto se priroda trudi oko svih tih detalja? Čemu služe nijanse, oblici i sitnice? Znam da sve nastaje bez napora, potpuno opušteno. Stvaralac se diči dizajnom neviđene složenosti i besprijekornosti, a ipak podatnim toku vremena. Priroda se ni s kim ne takmiči da napravi najljepši cvijet, pa ipak od svakog napravi remek-djelo.
Divim se prirodi, divim se proljeću i trenutku kada osvijestim prirodni princip: život se živi bez sile…
