Što dulje živim uz more sve bolje razumijem pjesmu Meri Cetinić “More”. Pjesma ima dvije kratke strofe o ljubavi, te 60 ak puta zapjeva riječ more. Jednostavno nije imala više što dodati jer ponavljanjem te riječi, spjevu moru, stvorila je ugođaj veličine, važnosti i svetosti mora. Izvoru svog života.
More je živi organizam, sve što u njemu obitava stvara te jedinstvene karakteristike. Ono se oboji tonom atmosfere, raspleše u ritmu vjetra, šumi u tempu oluje, miruje pod suncem… Raspoloženje mu se mijenja u odnosu na nebo, sunce, vjetar, biljke, životinje, ljude… U odnosu na sve iz okoline. More ne postoji nezavisno, svaki pojedini segment ga stvara, svaki je val satkan od mnogo kapljica, a svaka je kapljica izraz cijelog mora.
Nama s kontinenta more = plaža = sunce = kupanje = ljeto = vrućine = miris krema za sunčanje. More bismo imali priliku doživjeti od 6. – 8. mjeseca i većinom ga vežemo uz ove pojmove. No to naravno nije doživljaj mora u potpunosti, u njegovoj punoj vrijednosti. Prava se snaga, moć i istina onoga što more jest, može iskrenije doživjeti u ostalih 9 mjeseci.
Iskusni mornar ima strahopoštovanje prema moru. Sada to razumijem. Nije svejedno u kojim ćeš se uvjetima odaslati na pučinu. More može jedan dan biti nevjerojatno mirno, spokojno, kako kažu – kao ulje, a drugi dan haraju valovi od 3 metra. Onaj tko plovi morem razumije njegov govor, njegove promjene, zna što znači koji ton boje i smjer vjetra. More je medij koji diktira kretanje. Brodovi koji plove oblikuju ga valovima koje stvaraju, načinom na koji režu površinu i pjenicom kojom iscrtavaju put.
Ta nas poznata “morska scena” odmah razveseli, rasplešu nam se stanice u dubini tijela. Prizor koji donosi mir i osjećaj da smo konačno stigli. “Sada mogu stati i samo biti baš kao što i more jeste”.
