Ovo je drugi dio dnevnika Zadnji na obali, prvi u moru. Južno smo, logično je, dugo se možemo kupati. Kada svi odu svojim kućama, mi i dalje ostajemo tu, sada skoro sami u uvali, svakako sami na plaži. Usred divnog, mirnog, sunčanog dana, što ćemo drugo nego “ići na more”?
Nije ni važno da se kupamo na onaj klasičan način već samo da se skinemo i sunčamo, gradimo kule u pijesku i vozimo brodove po plićaku.
Nema li kupač pravo birati koliko će duboko ući u more, a da se to i dalje smatra kupanjem? Postoji li pravilo koliku količinu tijela treba smočiti da vrijedi da si se “okupao”? Meni se sve računa, uroniti samo nožice cjeloviti je doživljaj. :)
Nikola nema nikakvih problema s tim konceptima, on je gol na plaži, malo šljapka i šprica pa pjeskari, skroz uživa.
