Ekologija i kritika nautičkom turizmu
Jedriličari imaju neko interno pravilo da se organski otpad “smije” bacati u more. Uz njega i pokoj spontani komadić plastike ili neka trenutačna priručna smetnja. More će to riješiti, kažu. Što bi načelno moglo biti istina da si jedina jedrilica daleko u Atlantskom oceanu, ali ako se usidriš među 9 drugih u maloj uvali, kora od lubenice koju si bacio, sigurno se neće razgraditi u moru na putu do obale. Ona pluta među kupačima i nasukava se na plažu s prvim većim valom. To smeće za mene ima jednu dublju i svakako osobniju notu od onog anonimnog koje se iz Albanije nasukava na naš otočić cijele zime.
Ovo smeće je direktan izraz odnosa kojeg gospodin i gospođa u finoj jahtici imaju prema, kao prvo, gostu kod kojeg su došli – našoj obali, a kao drugo planeti na kojoj svi živimo zajedno. Ovo smeće pokazuje i njihovo mišljenje o meni, kupaču na plaži i zato ga uzimam osobno. Oni vide da se mi kupamo u njihovom smeću, znaju da su ga bacili i to im ne smeta. Štoviše vjerojatno jača njihov osjećaj distinkcije: ja sam tu, a ti si tamo, dolje.
Znam da se sve to ne mora nužno iščitati iz nekoliko kora lubenice, par polovica paprika i listova salate, mnogo malih komadića raznih ambalaža, par plutajućih drekeca i kondoma pa puštam da procijenite sami.
Kako si osoba može opravdati bacanje takvih otpadaka usidrena par metara od plaže?
Ne opravda si jer ne preuzima odgovornost. Tko može turistu osvijestiti da je njegovo smeće njegova odgovornost i da je more živi organizam koji itekako utječe i na njegov daleki, kontinentalni život…
Sliku sam vam prenijela s mišlju: ljeto ima drugačije zagađivače od zime, a more je žrtva u oba slučaja.
