Drugo ili prvo stanje

PLUSIĆ MINUS

Bila sam zatrudnjela. Čim smo vidjeli onaj plusić na testu za trudnoću iz veselja smo to obznanili svakome koga bi sreli i s kime bi se čuli.

Na to su nas mnogi pitali: znate li zašto se to ne govori nikome prije kraja prvog tromjesečja? Jer što ćete onda ako trudnoća ne bude uspješna? Mi smo odgovarali, pa onda ćemo svima reći da nije bila uspješna.
Da li se ta informacija ne govori zbog straha od tuđeg mišljenja, zato da se naknadno ne mora svima objašnjavati druga strana priče ili zato što je to tabu tema?

Tako je i bilo. Trudnoća nije bila uspješna. Već na prvom pregledu u 7. tjednu doktorica je mahala glavom iz nezadovoljstva jer se nije vidio plod i usadila mi veliku sumnju. Dok smo čekali da vidimo kako će se trudnoća razviti, mi smo još nekolicini ljudi potvrdili da sam trudna iako smo ćutjeli da možda neću više dugo biti. Jedno je bilo reći to bliskim osobama koje sam vodila kroz cijelu priču, koje su bile samnom u tom iskustvu iz koraka u korak, a drugo su stranci, poznanici i set promatrača koji voli dodati svoje mišljenje.

Loša vijest s dobrim namjerama

Iako mi doktorica nije bila simpatična kada je rekla da joj je sumnjivo što se još ne vidi fetus u 7. tjednu, svojom iskrenošću i “hladnom reakcijom” pripremila me za tu mogućnost. Jedan dio mene znao je za realnu opciju da trudnoća ne mora biti uspješna, a drugi se nadao – možda je rano pa se još ne vidi.
Kada sam došla na sljedeći pregled nakon 10-ak dana, doktorica je opet bila ozbiljna i suzdržana te me poslala u bolnicu na bolji ultrazvuk i drugo mišljenje. Tamo su me pregledali i dali još tjedan dana da vide kako će se situacija razvijati. Cijelo to vrijeme kod mene su bili poprilično prisutni trudnički simptomi uz blagu sveopću “pingvinastost”.

U iščekivanju i klackanju između nade i otpuštanja najzdraviji stav koji sam mogla zauzeti bio je pomiriti se s “planom prirode” i biti zahvalna.

Zezala sam se da imam Schrödingerovu trudnoću – u isto vrijeme živi i mrtvi zametak u sebi, a tek kad otvorimo “paket” znat ćemo kakav je.

Bliske osobe s kojima dijelim sve, kako saznam i sama, znaju za cjelokupnu situaciju i za veliku mogućnost da ishod ne bude željen. Oni me čak i podsjećaju na to da se ne nadam, da je to statistički velika mogućnost, “pogotovo u mojim godinama” (40). Poznanici nas promatraju iz daljine, nešto su čuli, nešto okreću glavama, mi im mahnemo u prolazu i idemo svojim putem.

Konačno dolazim na pregled u kojem se ustanovljuje da trudnoću treba prekinuti (kromosomska greška, kažu). Moje prve reakcije, razočaranje i žalost, ipak su obojene s mirom. Bolničko osoblje bilo je jako ljubazno jer znaju da žene dosta loše reagiraju na takve vijesti, no odmah prelaze na konkretnu stvar – detalje postupka prekida neuspjele trudnoće.

Pri odlasku iz bolnice osjećam mir i kontempliram kako mi je veliku uslugu napravila doktorica sa svojim hladnim stavom, ozbiljnošću i profesionalnošću.
Tada mi se to nije svidjelo, a sada sam joj bila zahvalna – pripremila me.

Um žudnje

Saznati vijest da željena trudnoća koju nosiš nije uspješna, u bilo kojoj fazi, je osjetljiva stvar. Trudnoća je jako neizvjesno razdoblje i u svakom trenutku može se dogoditi nešto neočekivano. Stav u kojem je trudnica spremna na “sve mogućnosti” je koristan, nimalo pesimističan, samo objektivno uzimanje u obzir zakona prirode i logike da neke stanice nemaju potencijala razvijati se kako bi trebale. 

Vjerujem da se sve trudnice suočavaju s tom neizvjesnošću pogotovo s obzirom na to koliko ima neuspjelih trudnoća.

Želim spomenuti koliko me u ovom procesu spasilo što nisam povjerovala žudnjama u obliku misli “sve će biti u redu” i “neće se to meni dogoditi”, maštanju da će Nikola imati bracu i planiranju kako ćemo sve organizirati kada dođe. Umjesto da sam tim željama davala snagu, imala sam povjerenje u volju prirode koja je veća od mene i koja o tome odlučuje. Drugim riječima nisam razvijala “um žudnje”.
Već godinama s praksom meditacije treniram prepoznati um žudnje i ne ići tamo (ne povjerovati mu, ne reagirati na njega), sada u primjeni vidim da je to razlika između mirnog prihvaćanja loših informacija i panike s nevjericom koja može dovesti do nestabilnog mentalnog stanja.

Da sam se uvjeravala da će sve ispasti onako kako ja želim i planiram te da nisam uzimala u obzir realnu mogućnost da ne mora biti tako, moje bi razočaranje bilo duboko. 

Sam prekid trudnoće je neugodno iskustvo. Ipak u kontekstu bolnice gdje sam upoznala žene koje proživljavaju ozbiljne probleme bila sam zahvalna da je razlog zbog kojeg sam tamo tako bezopasan i da mogu brzo ići doma svojem mužu i sinu.

SAŽALIJEVANJE ILI SUOSJEĆANJE

Postupku slijedi emotivan period s naglim padom hormona. Bilo mi je potrebno malo vremena za povlačenje u svoj mir. Tada sam osjetila razliku između onih koji su me sažalijevali i onoga tko je imao pravo suosjećanje. Osjetila sam tko reagira iz “gladijatorskog fenomena” – one naslade nad tuđom nesrećom i uzdizanja sebe s mišlju: ja nisam u toj situaciji, meni se to ne bi dogodilo.
Pravo su suosjećanje pokazale bliske osobe, kojima sam odabrala reći što se događa, koji su poslušali da im kažem kako se stvarno osjećam i koji su mi iskreno željeli dobro.
Tek sam tada razumjela zašto svi kažu da se o trudnoći nikome ne govori dok nije “sigurno”.

Jer kad se sve to odvija, čisto kemijski u svojem tijelu nemaš kapacitet za mirno otpuštati neprikladne komentare. Nemaš svoj štit.

Problem je i u tome što se trudnica previše identificira s tim gubitkom kao da je njen poraz, kao da je nešto što ona osobno nije uspjela postići. Iz tog stava nastaje sram ili čak i krivnja, koji su pogotovo naglašeni pod povećalom zajedljivih komentara.

Pozivam vas da kod sebe osvijestite razliku između sažaljenja i suosjećanja. Sažaljenje je: ja sam bolja od tebe. Suosjećanje je: mi smo isti, na istom. To čini veliku razliku između toga da li nekome možemo stvarno pomoći i biti podrška ili ćemo svojim savjetima i komentarima samo otežati situaciju. Ako želimo pomoći, pravilo je, trebamo čekati da nas pitaju za pomoć ili pokažu da nas trebaju, a do tada možemo ostati s mislima podrške, ljubavi, dobre volje i toplom šalicom čaja.

Mi smo bili potpuno otvoreni s našom pričom, kada me bilo tko pitao što ima, rekla sam istinu. Ovim tekstom kažem: evo tako je bilo.
Kada iskreno živimo svoj život iz ispravnih namjera, bez srama, ne trebamo se bojati tračeva jer im nismo dali povoda. Ako do njih ipak dođe oni su slabost osobe s druge strane i tamo ih možemo ostaviti.

Zaključak

Ovaj tekst je dnevnik tog događaja iz potrebe da ga zaokružim. Također je i podrška ženama koje to proživljavaju. Nismo krive ni odgovorne, ništa nismo mogle napraviti drugačije i s time se trebamo pomiriti. Na koncu je i pokušaj odgovora na pitanje zašto se o trudnoći nikome ne govori dok nije sigurno.

Moja odgovornost kao učiteljice yoge je završiti s mišlju da ne prakticiramo yogu i meditaciju kako bi dosegli “vječno zdravlje”, prakticiramo kako bi se opustili s realnošću prirodnih zakona i sa spoznajom da ono što ne možemo promijeniti trebamo prihvatiti. Vježbamo da prepoznamo um žudnje i da ga ne jačamo, da osvijestimo namjere iz kojih djelujemo i da biramo one kojima ne povrjeđujemo te da rastemo u pravom suosjećanju.
Meditacija nije naš bijeg u žudnju o sigurnosti, vječnu sreću, daleko od straha od prolaznosti.

Kroz praksu se opuštamo sa svime što nosi prolaznost i otvaramo strahu, da živimo iskreno svoj život najbolje što znamo upravo sada.

Na kraju je novi početak, još jedno iskustvo kojem ne trebam davati nikakav epitet, smjelo je doći, proći i može ostati neosobno.

Fotografije: Evie-s, Unsplash i naša privatna zbirka.