Zovemo ga veliki maslačak jer izgleda kao maslačak i leti kao maslačak, samo je veći. Nisam se potrudila istražiti koja je to tačno biljka, ali sigurno su u nekom srodstvu. Uspjela sam napraviti poređenje veličina, da vas odmah uvedem u priču o divovskom maslačku i njegovoj posebnosti.
Pošto je povećan, kao da je neko pritisnuo zoom, vide se nevjerovatni detalji koje je na običnom maslačku teže primijetiti. Svaki „padobran” je veći pa se anatomija cvijeta vidi sasvim jasno. Pogled u središte konstrukcije potpuno me oduševio. Vidi se da je sfera iznutra šuplja, dok niti prave čipku koja stvara privid okruglog tijela. Kugla zapravo ne postoji; tu su samo bezbrojni mali kišobrani savršeno namješteni da formiraju cjelinu cvijeta.
Cvijet ima dršku — ili kako se već zove dio za koji su pričvršćeni padobrani — veoma sličnu maslačkovoj. Isti princip, čini se.
Naravno, kada Nikola ugleda veliki maslačak, nema mu spasa. Zgnječi ga, oduva, rasprsne, uradi šta god stigne… Trebalo mi je vremena da za dnevnik pronađem jedan ili dva primjerka koja vjetar još nije raznio. I oni su, dosljedno, odmah nakon fotografisanja temeljito raz-maslačkani.
Inače, čini mi se da im je sada kraj sezone. Veoma su suhi, vlaknasti i smeđi. Možda je i bolje osloboditi ih stabljike i pomoći padobranima da odlete u vjetar, u slobodu, prema novim prilikama i poglavljima koja čekaju svakog malog letača.
