S buđenjem proljeća trava postaje zelenija i gušća, sitni cvjetovi niču na sve strane i pozivaju zujavce. Na vrhuncu bujne džungle u bašti, iz najgušće trave odjednom izrone bodljikavi zeleni pupoljci. Iz njih se svakog dana rađa novi cvijet maka. Ulazi u livadski prizor očaravajućom pojavom, žarkom bojom i veličanstvenim laticama. Zasjeni teksture i nijanse svih ostalih cvjetova i travki. Već kao pupoljak, mak se proteže i strši, odmah dominira i diktira cijeli prizor.
Uhvatila sam jedan pupoljak u trenutku kada latice probijaju kroz njega. Ta prirodna borba između onoga što se mora izraziti i onoga čemu je vrijeme prošlo uvijek me fascinira. Ono što raste stvara dovoljno snage da probije strukturu koju je preraslo. A ono što je preraslo dozvoljava da bude probijeno i predaje se. Sve ima svrhu, ulogu i vijek trajanja; zajedno sarađuje u toku prolaznosti.
Latice se rađaju zgužvane, ali se vrlo brzo rašire i pokažu punoću svoje glatke, svilenkaste površine, stvorene da mame i krase, zavode i očaravaju.
Kada se otvori, cvijet je prisutan samo dan ili dva. Nakon toga dijelovi se rasipaju, razlete i nestanu. Biljka prelazi u drugu fazu: razvoj sjemena maka.
Kada se pojavi njegovo veličanstvo Mak, pogled se jednostavno zalijepi za njega. Dođe ti da ga dodirneš, pređeš prstima preko tih posebnih latica i tako odaš počast njegovoj svečanosti.
