Što duže živim kraj mora, sve bolje razumijem pjesmu Meri Cetinić „More”. Ima dvije kratke strofe o ljubavi, a onda otpjeva riječ more otprilike šezdeset puta. Jednostavno nije imala šta više dodati. Ponavljanjem te jedne riječi, pretvarajući pjesmu u spjev moru, stvorila je osjećaj njegove veličine, važnosti i svetosti — izvora svog života.
More je živi organizam. Sve što u njemu obitava stvara njegove jedinstvene osobine. Oboji se tonom atmosfere, zapleše u ritmu vjetra, šumi u tempu oluje, miruje pod suncem… Raspoloženje mu se mijenja s nebom, suncem, vjetrom, biljkama, životinjama i ljudima — sa svime oko njega. More ne postoji odvojeno. Svaki dio ga stvara; svaki val je satkan od bezbroj kapi, a svaka kap izražava cijelo more.
Nama s kontinenta more znači plaža, sunce, kupanje, ljeto, vrućina i miris kreme za sunčanje. More smo imali priliku doživjeti od juna do augusta i uglavnom ga vezujemo za te pojmove. Ali to nije ni cijelo more ni njegova puna vrijednost. Prava snaga, moć i istina mora mnogo iskrenije se osjete u ostalih devet mjeseci.
Iskusan mornar osjeća strahopoštovanje prema moru. Sada to razumijem. Nije svejedno u kakvim uslovima krećeš na pučinu. Jednog dana more može biti nevjerovatno mirno, spokojno, glatko kao ulje, a već sljedećeg divljaju valovi od tri metra. Ko plovi razumije njegov govor i promjene, zna šta znači svaki ton boje i pravac vjetra. More je medij koji diktira kretanje. Brodovi ga oblikuju valovima koje stvaraju, načinom na koji sijeku površinu i bijelom pjenom kojom iscrtavaju put.
Ta poznata „morska scena” odmah nas razveseli; ćelije duboko u tijelu zaplešu. Prizor donosi mir i osjećaj da smo konačno stigli. „Sada mogu stati i samo biti, baš kao što more jeste.”
