Kada priroda utihne, Biševom zavlada ona prava, duboka tišina.
Nema ni daška vjetra da mrsi lišće i grane, ni vala da šumi — sve potpuno zamukne. Cvrčci su konačno otišli na zimski san, a zujavci su se prorijedili. Cvrkut poneke ptice, čak i zamah krila, odjekuju kristalno jasno, kao kap u mirnoj vodi. Ljudi su otišli, nestao je žamor s plaže i iz restorana. U odnosu na tu tišinu, motor broda protutnji kao grom. Životinje osjećaju spokoj, tu nenapetost u zraku, pa se i same utišaju. Okolina nam diktira ritam.
Tu tišinu najbolje mogu dočarati fotografijama prirode koja miruje. Svaki listić i svaka iglica stoje mirno, skoro zamrznuto, potpuno opušteno. Borovi navikli da ih vjetar savija sada nemaju s čim da se bore, pa sjede tiho kao divovi.
Kada dođu ti posebno tihi dani, usporim. Svaki korak će odjeknuti, pa mora biti mekan i pažljiv. Čujem šta mislim i osjećam, a onda puštam. Neka tišina prirode prodre u mene. Neka postanem jedno s atmosferom, s rezonansom potpunog mira u koju sam uronjena na ovom malom, udaljenom ostrvu…
