Sve je stalno u toku, sve neprekidno postaje. Priroda nam to jasno pokazuje.
Dok iz dana u dan gledam kako ove narandže rastu, svjedočim principu prolaznosti. Gradijenti boja, od tamnozelene preko žute do žarkonarandžaste, vidljivo su lice tog prirodnog zakona. I veličina, miris i ukus ploda neprestano mijenjaju svojstva, od gorko-kiselih do sočnih, slatkih i snažno aromatičnih nota.
Narandže se kreću skalom od nezrelih do prezrelih. Negdje unutar tog spektra nalazi se dio koji zovemo savršeno zrelim. Ali narandža u tom trenutku nije stala u vremenu. Ona je i dalje usred svog sazrijevanja.
Taj osjećaj prolaznosti teško doživimo kada u prodavnici kupimo narandžu kao gotov proizvod. Na polici je kratko, samo u zreloj fazi; ono prije i poslije nije nam dostupno. Izvučena iz konteksta, u trenutku kada je biramo, djeluje nepromjenjivo. Narandžasta je i slatka — opis koji je zamrzava u našem umu. Nismo vidjeli preobražaj kroz sve faze u kojima je, iz dana u dan i mjeseca u mjesec, drvo narandže nastojalo izraziti svoju jedinstvenu „narandžastost”. U svakom trenutku tog procesa bila je narandža, od cvijeta do ploda, uronjena u prirodu i vrijeme.
Kako ovo drvo zna da samo od vode i sunca napravi narandžu, tako posebnu i mirisnu? To je čarolija.
Stablo narandže je ukras u bašti. Listovi su mu zeleni cijele godine. U proljeće cvjetovi opojno mirišu, a u jesen se okiti ovim lopticama, poklonima za nas. Najviše ga njegujemo jer rađa tako sočne plodove, pune soka i ukusa. A volimo se iza njega igrati skrivača, tražeći drugi par očiju kroz grane, gusto lišće i male narandžaste radosti.
