Ova objava je oda artičoki, kraljici preobražaja i raskošne neobičnosti.
Grm artičoke raste zimi. U martu se pojave prvi pupoljci, a u aprilu ili maju dostignu veličinu idealnu za branje. Tada su srca mekana, slatka i ukusna, a cvijet je još u fazi pupoljka. Ako samo malo preraste, postaje tvrd, vlaknast, bodljikav i suh. Nekoliko cvjetova nam je promaklo ove godine pa smo ih pustili da procvjetaju. Nakon svega kroz šta artičoka prođe — od bujnog zelenog grma u rano proljeće do pupoljaka kojima se častimo u divnim jelima — cvijet u punom cvatu ipak je čista magija.
Ponovo moram pričati o boji koju fotoaparat ne zna prenijeti. Opet ne mogu dočarati nijansu, ton i igru ove ljubičaste. Kada vidim cvijet iz daljine, vuče me sebi kao da ima neku tajnu moć, nešto što inače ne susrećemo u prirodi: neviđenu boju i posebnu teksturu.
Ta ljubičasta kao da je iz priče o čarobnjaku, druidu i magiji koja se širi iz njegovog dimnjaka. Kao boja i svjetlost kojima opisuju sedmu čakru. „U taoizmu se ljubičasta povezuje s duhovnom moći i koristi u iscjeljivanju i povezivanju s duhovnim svijetom. Ljubičasti plamen je duhovna energija visoke frekvencije…”
Baš tako ovaj veličanstveni div sija iz potpuno suhe baze. A nisam jedina koja pada na njegov magnetizam: u cvijetu je prava gužva raznih zujalica.
