Bilo je dugo toplo ljeto, ali stvarno predugo i pretoplo. Uz to mi smo ga proveli u Komiži i u Splitu jer smo čekali bebu. Vrt na Biševu nam se spalio, iako je nona zalijevala, rajčicama nije bilo pomoći. Ovo ljetos nije bila samo vrućina, tzv. “heat wave”, to je bila neka prejaka radijacija. Kad smo konačno došli na Biševo otkrili smo da su ipak iza Nikoline kućice paprike preživjele, možda se tamo zadržavalo više vlage ili je dulje bila sjena.
Kapice, njuškice, nosići, šlapice, od ovih patuljaka svaki ima poseban karakter i priča svoju priču.
Papričice koje smo zatekli posebno su čudnovate: kao da su se cijelo ljeto skrivale od sunca i izvijale od njegovih jakih zraka. U igri skrivača, neobično su se oblikovale i obojile. Uz to posebno su aromatične, hrskave i sočne. Izgledaju kao zaigrani vrtni patuljci koji su se probudili u ranu jesen da nas razvesele nakon svega što smo ljetos prošli.
Domaće je povrće uvijek posebno i jedinstveno, nikada nije bilo takvog i nikada neće biti. Zato me zagriz u ove paprike podsjeti na jedinstvenost svakog trenutka. One su ipak dobri patuljci, vjesnici pravih vrijednsoti.
Ne mogu se dovoljno nadiviti snazi prirodne želje za preživljavanjem. Ove su paprike prošle borbu i okrenule je u svoju posebnost, izrasle su kao pobjednici. To je ona poruka da nas svako iskustvo oblikuje, intenzivna još i više, a mi biramo hoće li nas oblikovati u pobjednika ili žrtvu – ovisno o tome kakav odnos zauzmemo.
