Šećemo stazicom uz more, proljeće je, cvjetaju svakakvi mali, slatki cvjetići uz put. Gledam ih i divim se cijeloj slici proljetne faune uz morsku obalu. Svježina dana, miris trave, cvijeća, mora, bogatstvo boja, baš opuštajuće i cjelovito. Meni je sve to poznata slika, u kojoj naravno uživam, no Nikola je zastao i ubrao mi jedan cvijet, “mama, evo za tebe”, kaže.
Tek kad mi ga je on dao počela sam mu se posebno diviti. Ta boja, nijanse, detalji… Najednom je jedan običan cvijet u prolazu, koji raste svako proljeće dobio svjetlo pažnje u kojem se izrazila njegova neuobičajenost. Vidi li se na slici gradijent od svjetlije od tamnije ljubičaste? Taj oblik svake latice koja, kao bajna haljina, završava s čipkom. Svaka će se rascvjetati i jedna po jedna, mijenjajući boju i oblik definirati izgled i funkciju cijelog cvijeta.
Zašto se priroda trudi napraviti sve te detalje? Čemu služe te nijanse, oblici, detalji? Znam da se sve to stvara bez napora, potpuno opušteno. Stvaratelj se dići dizajnom koji je neviđeno kompleksan i besprijekoran, a podatan toku vremena. Priroda se ni s kime ne natječe da napravi najljepši cvijet pa svejedno od svakog napravi remek djelo.
Divim se prirodi, divim se proljeću te trenutku osvještavanja prirodnog principa da se život živi bez napora…
