Jednog malog utopljenog šišmišića pronašli smo u kanti vode. Ne znamo kako je pao ni kako se utopio. Je li možda uginuo već ranije pa zato pao u vodu… Mi smo nekako automatski rekli “jao, jadan” s empatičnim tonom čim smo vidjeli taj prizor pa je Nikoli to ostalo jako značajno i ponavljao je “jao, jadan” još neko vrijeme.
Šišmiši nam žive pod krovom i većinom su dobri susjedi. Cijelu zimu prespavaju. Ljeti po danu spavaju, a po noći izlaze u lov. Često ih viđamo i međusobno si ne smetamo.
Bilo nam je žao ovog bebača no ipak to je bila prilika da ga malo istražimo. Rijetka šansa da malo bolje pogledamo kako izgleda beba šišmiš. S tom znatiželjom vrtjeli smo ga da pogledamo sa svih strana.
Tu smo večer čitali da šišmiši nose neki virus, bjesnoću koja je 100 % zarazna i ako se odmah ne dobije cjepivo i 100 % pogubna. Ne smije se dirati ni mrtve šišmiše jer i oni su potencijalno zarazni.
Dobro, problem je jedino ako te šišmiš ugrize što će napraviti samo ako se brani i nema drugog izbora, inače oni su veliki plašljivci i bježe od ljudi. Nadamo se da ovi naši Biševski šišmiši nemaju taj virus jer već generacijama nisu u kontaktu s kopnenim šišmišima ali za svaki slučaj od sada ih više nećemo dirati…
