Vidjela sam više puta ovu ljušturu cvrčka praznu i suhu kako stoji na nekoj grani. Prošle godine u ljeto nisam ih dokumentirala i baš sam se nadala da ću i ove godine naići na koju da joj se divim i da ju zabilježim.
Ta je ljuskica, oklop ili stara koža, kako got je hoćete zvati, jedan dio faze preobrazbe cvrčka. On se oslobodi iz tog svojeg starog ruha, tako da ga ostavi zakačenog za vlas trave ili graničicu i odleti u “raspjevani” dio svog života. Obično u krošnju obližnjeg bora ili čempresa. Na ovom sam videu pronašla snimljen taj proces: Preobrazba jednog cvrčka.
Fascinantan mi je taj savršeno dizajnirani, osušeni oklop, detaljna kopija kukca, koji je odslužio svoju svrhu ali nastavlja stajati, bivati okačen o travku kao da u njemu još uvijek ima života.
Time me priroda uči da za svaku fazu rasta živog bića kreira najbolji dizajn i ulaže svu energiju svojeg bez-napornog truda. Daje sve od sebe za svaki detalj iako je on samo pomoćna stavka u razvoju, samo karika. Prirodi nije gubitak napraviti nešto savršeno kompleksno što će kukac kasnije odbaciti jer sav taj trud i savršenstvo nisu bili uzalud, oni su u datom trenutku imali svoju potpuno opravdanu, vrijednu funkciju. Priroda nema problem s davanjem energije upotpunosti, bez zadrške, uvijek najbolje jer to radi bez ikakvog napora.
Kako možemo naučiti živjeti po tom principu?
Da, dobro tome se ja divim… :)
Tlocrt, nacrt, bokocrt (u fotkama) i tako smo ga ostavili kako smo ga i pronašli…
