Više puta sam vidjela ovu praznu, suhu ljušturu cvrčka kako stoji na nekoj grani. Prošlog ljeta ih nisam dokumentovala, pa sam se baš nadala da ću ove godine naići na neku, da joj se divim i konačno je zabilježim.
Ta ljuskica, oklop ili stara koža — zovite je kako želite — jedna je faza preobražaja cvrčka. Oslobodi se starog ruha, ostavi ga zakačenog za vlas trave ili grančicu i odleti u „raspjevani” dio svog života, obično u krošnju obližnjeg bora ili čempresa. Na ovom snimku pronašla sam zabilježen cijeli proces: Preobražaj jednog cvrčka.
Fascinira me taj savršeno dizajniran, osušeni oklop, detaljna kopija insekta koja je odslužila svoju svrhu, ali i dalje stoji zakačena za travku kao da u njoj još ima života.
Priroda me time uči da za svaku fazu rasta živog bića stvara najbolji mogući dizajn i ulaže punu energiju svog nenapornog truda. Daje sve za svaki detalj, čak i kada je on samo pomoćna stanica u razvoju, jedna karika. Prirodi nije gubitak napraviti nešto savršeno složeno što će insekt kasnije odbaciti. Sav taj trud i savršenstvo nisu bili uzaludni; u datom trenutku imali su potpuno opravdanu i vrijednu funkciju. Priroda nema problem dati energiju cijelu, bez zadrške, uvijek najbolje što može, jer to radi bez napora.
Kako bismo mogli živjeti po tom načelu?
Da, dobro, takvim stvarima se ja divim… :)
Tlocrt, nacrt, bočni pogled — na fotografijama — i onda smo ga ostavili baš onako kako smo ga našli…
