U kanti vode pronašli smo malog, utopljenog šišmiša. Ne znamo kako je upao ni kako se utopio. Možda je već ranije uginuo pa tek onda pao u vodu… Čim smo vidjeli prizor, automatski smo onim saosjećajnim tonom rekli: „Jao, jadan.” Nikoli je to ostalo baš važno pa je još neko vrijeme ponavljao: „Jao, jadan.”
Šišmiši žive pod našim krovom i uglavnom su dobre komšije. Cijelu zimu prespavaju. Ljeti danju spavaju, a noću izlaze u lov. Često ih viđamo i ne smetamo jedni drugima.
Bilo nam je žao ovog bebača, ali to je ipak bila rijetka prilika da malo bolje pogledamo kako izgleda beba šišmiša. Radoznalost je pobijedila pa smo ga okretali i posmatrali sa svih strana.
Te večeri čitali smo da šišmiši mogu nositi virus bjesnila, koji se može prenijeti i koji je smrtonosan ako se vakcina ne dobije brzo. Ne treba dirati ni uginule šišmiše jer i oni mogu biti zarazni.
Pravi rizik je ugriz, a šišmiš će ugristi samo ako se brani i nema drugog izlaza. Inače su velike plašljivice i bježe od ljudi. Nadamo se da naši biševski šišmiši nemaju taj virus, posebno jer generacijama nisu u kontaktu s onima s kopna. Ipak, za svaki slučaj, od sada ih više nećemo dirati…
