U ovo doba cvjetaju aloje, kao i većina drugih biljaka u proljeće, naravno. Što su cvjetovi više rasli i razvijali se, to sam sve teže mogla proći pored njih kao da ništa nije bilo.
Uh, kakva boja, kakvi tonovi!
Svaki put bi me zaustavili i provela bih neko vrijeme gledajući ih potpuno očarana. Kao što se vidi na fotografijama, cvijet je otprilike breskvasto-narandžast, u prijelazu od toplije, crvenkaste narandžaste do sivkasto-plave na vrhovima, odakle se otvara žuti rub i izviru žućkasti tučkovi.
Stvar je u tome što fotografija ne može sasvim prenijeti tu nijansu, baršunastu teksturu koja je nosi, niti odnos boje cvijeta sa svjetlom, sjenom, nebom i vjetrom. U prirodi boje nisu kao iz tube tempera ili kutije drvenih bojica. Toliko su bogatije i čudesno spojene u odnosima i prijelazima da im se zaista možemo diviti punim srcem.
