Kad priroda utihne, na Biševu zavlada ona prava duboka tišina.
Niti daška vjetra koji će mrsiti lišće i grane, niti vala koji će šumiti i sve potpuno umukne. Cvrčci su konačno otišli na zimski san, a zujavci se razrijedili. Cvrkut pokoje ptice, čak i zamah krila rezoniraju kristalno jasno, kao kap u mirnoj vodi. Ljudi su otišli, nestao je žamor s plaže i iz restorana. Zvuk brodskog motora protutnja kao grmljavina – u odnosu na tišinu. Životinje osjećaju taj spokoj, tu ne-napetost u zraku i također se utišavaju. Okolina nam diktira ritam.
Tu tišinu najbolje mogu dočarati sa slikama prirode kako miruje. Svaki listić, svaka iglica stoji mirno, skoro zamrznuto, opušteno. Borovi koji su navikli da ih vjetar prelama, nemaju se s čime boriti pa sjede mirno kao divovi.
Kad dođu ti baš posebno tihi dani, usporim. Svaki korak će odzvanjati zato trebaju biti tihi i pomni. Čuje se što mislim i osjećam, pa puštam, neka tišina prirode prodre u mene. Neka dozvolim biti jedno s atmosferom rezonance potpunog mira u koju sam uronjena na ovom malom udaljenom otoku…
