Žao mi je da u ovom dnevniku između predivnih priča o flori, fauni i prirodnim ljepotama moram staviti objavu o smeću, ali moram. Nije mi žao što ću je staviti jer inače ne bih, žao mi je da smo, kao civilizacija, došli do tu, a da i dalje nemamo problema po tom pitanju zatvarati oči. Zato jer jesmo i zato jer se istina o smeću koje pluta svjetskim morima na ovim obalama može jako dobro vidjeti, ovoj je priči mjesto na Biševskom dnevniku. Znate da o tome ne mogu šutjeti i da sam već pričala: GDJE POČINJE EKOLOGIJA? i ODGOVORNI TURIZAM.
Ovu objavu nazivam “Izložba suvremene umjetnosti”, jer je – iz više razloga. Dođemo na izložbu (plažu) i ogledavamo kako su se spontano posložile boje, oblici i teksture smeća koje se u suradnji s prirodnim tokovima organski razmještaju. To je umjetničko djelo koje predstavlja stanje naše kulture (konzumerizma) u spoju s prirodom koja ništa ne skriva.
Izložba je prikaz stvarne slike industrijskog napretka i boli odbačenosti svakog predmeta nakon “5 minuta” korištenja. Predmeti prikazuju osuđenost na sile koje na njih utječu, deformiraju ih i stavljaju u kontekst ostalih 1000 godina degradiranja koje im još slijedi.
To je upravo slika matematike omjera – koliko je nešto bilo korišteno, a koliko će još postojati u odnosu na vrijednost koju je konzument od toga imao, a koliko još negativne vrijednosti ostaje prirodi, i nama samima naravno.
Izložba je i prikaz kako se drevna baština, “Mediteran kakav je nekada bio” koprca u remek-djelu ljudske modernizacije. Taj kontrast svjetova neće se vidjeti u Ilici ili na glavnom trgu. Naravno, jer smeće se od tamo rigorozno otklanja, ne bi bilo prikladno da odbačene boce zatrpavaju gospodina bana Jelačića, zar ne?
Svake zime more nanese smeće koje u proljeće gradske vlasti čiste tako da turisti i kupači kada dođu ne moraju gledati to ruglo. Mislim tko bi se kupao među bocama, starim cipelama, rastrganim vrećama, ostatcima stiropora i raznim drugim nasukanim gadostima?
Bolje da turisti ne vide cijelu sliku stvari i ne razmišljaju u svjetskim problemima, neka oni dođu, uživaju, troše i stvaraju još mnogo smeća. Njihov odnos prema prirodi i ekologiji kada dođu u ulogu turista i je konzumeristički, sve nepotrebno ostavljaju za sobom i ne mare za dalje.
Mi koji živimo na ovim obalama i gledamo to smeće kako se nakuplja ne možemo si pomoći pa čistimo. Ne zato što smo neki posebno dobri, uviđavni ljudi, koji sami ne rade smeće, već zato što jednostavno to ne možemo podnijeti. More će sve to vratiti natrag u sebe i nastaviti rolati, sitneći u sve manje i manje dijelove, gušeći morske životinje, utječući na kemiju mora, podmorsku floru i cjelokupnu klimu.
Sažeto, evo sada je tako, čistiti i reciklirati možemo ali sve dok ne prestanemo proizvoditi novi otpad i nepotrebne ambalaže, dok svi konačno ne postanemo odgovorni za to što radimo, ova izložba bit će stalni postav.
Kada čistimo plaže, možemo osjećati da s time pomažemo za 0,000000001 % i onda pogledati u drugom smjeru, dok još imamo kamo za gledati, gdje nije zagađeno.
Foto: plaža Sarbunara, otok Biševo, veljača 2026.
