Predivno mi je kada domaće povrće ispadne ovako neobično obojeno, još jedan dokaz da je priroda pravi umjetnik. Nekad se igra geometrijskim oblicima, nekad linijama, često se izražava sasvim apstraktno. Kako god radi, rezultat je čaroban i neponovljiv.
Primjer su naše paprike: žutozelene i žarkocrvene, obojene naizmjenično, pola-pola. Počele su svijetlozelene i već smo ih htjeli brati kada smo primijetili da se pojavljuje rumena nota. Pustili smo ih, zalijevali i čekali, a one su postajale sve crvenije i kontrastnije. Po odnosu boja, jesu li ovo zelene ili crvene paprike?
Na kraju je ipak došlo vrijeme za branje. Komšinica je rekla: „Poberi ih da ti ne umaraju biljku”, pa smo poslušali. Sada na stolu imamo hrskave, slasne i sočne, maštovito apstraktne paprike iz bašte, uz hrpu paradajzića u istim nijansama… Izgleda da priroda nije oprala kist između dva posla.
